Piše: Marko Jović

Mlada reprezentacija – gubljenje svrhe ili igrača?

> 09:19

Gledajući usko izgubićemo poentu, to nam se bar dešavalo do sad. Privid da su se vidici proširili a kapaciteti povećali nije ništa više do ustaljena srpska priča. Postavili smo svrhu u prvi čin, bolji tekstopisci znaju da ono pravo dolazi tek kada ga logika dešavanja nametne, tek kad postaneš svestan da si prelistao masu stranica.

Nije ovo jurnjava sopstvenog repa, nećemo uhvatiti ni tuđ ako nastavimo da kaskamo. Uspesi i laureati se u fudbalskom svetu ne broje ukoliko nisu ostvareni na najvećoj sceni. Dok mi proglašavamo neuspeh i izmišljamo alibije, Portugalci i Italijani su svesni da je merilo uspeha generacije igrač, a ne trofej najboljeg. Oni će se radovati s pravom. A mi, mi ćemo u svakodnevnom govoru samo stari srpski Bari zameniti Novim Zelandom...

Prvenstvo Evrope za mlade nije više nego poslednja ekskurzija u srednjoj školi, besane noći i poslednji pohod pred neminovni rastanak. Dok je mi apostrofiramo, smatramo napad na titulu krunom generacije, gubimo konce i, što je još bitnije, gubimo igrače.

Moramo biti iskreni prema sebi, pre svega iskreni prema momcima, Šampionima. Najveći uspeh srpskog fudbala biće nebitan ukoliko iz te generacije ne izađu igrači za A selekciju. Opet smo izgubili ključ od vrata realnosti, kitimo se zlatom kojem boja bledi ukoliko se nosi toliko dugo. Kruna generacije mogu biti samo nastupi na „pravim“ Evropskim i Svetskim Prvenstvima.

Tužno je - o baš tužno - bilo gledati kako naši igraju bez identiteta pod pritiskom nacije. Nije to bila ista ona ekipa, nije to bilo ni blizu. Promene u igri i u shvatanju fudbala doneli su i Lalatović i izmenjen igrački kadar. Hajp koji se stvorio pred prvenstvo dao nam je ono najbolje, ispljunuo nam je realnost direktno u čelo. Svetsko prvenstvo je onomad osvojila ekipa, timski duh, zajedništvo, neka poklapanja nekih kockica i slični klišei, nikako najkvalitetniji fudbaleri.

Ne razumite me pogrešno, svesni smo da titulu pre turnira niko nije očekivao, a svi smo se (a kako i ne bismo) radovali kao da smo osvojili ono seniorsko Prvenstvo. I zaslužili smo titulu tada. Taj tim, takav sklop, zaslužio bi titulu svaki put kada bi se održao isti takav šampionat, i nesumnjivo bi je osvojio. Isto važi i za Evropsko 2013, ne treba ih razdvajati.

Bili smo najbolji, bili smo najrealniji sami prema sebi. Samo takvi smo i mogli da napravimo uspeh. Samo zato ga sada i nismo napravili. Očekujući previše dobili smo šaku istine ili šamar preko usta, podsećanje da smo izgubili ono što nas je krasilo.

Ironično gledano, šaljivdžije će reći da su spremni za seniore, da su već uspeli da probude osećanje koje i starije kolege bude već godinama, ma decenijama. To je nonsens, nužda uz vetar, sami budimo osećanja, bazen nerealnosti je suroviji od reke istine ma koliko mi mislili da je voda stabilnija.

Izgubili smo sami od sebe, ne od protivnika. I može Španija da buda klasa koliko joj volja, njihova ekipa možda nije osvojila turnir, ali dobila je mnogo više. Njihov uspeh je u celoj novoj plejadi igrača, generaciji koja će, setićete se ovoga kada se to i desi, osvojiti neko od najvećih Prvenstava.

Oni su se možda i nadali tituli, možda i nisu, a imali su puno pravo. Jedno je sigurno, nadali su se pojačavanju A selekcije. Neće im teško pasti ni drugo mesto, ispuniće svoja nadanja.

Dok mi tavorimo sa istom ekipom u seniorima, napokon se radujući zbog rezultata, smenjujući generaciju za generacijom, a ne menjajući ekipu, Španci su sigurni da su dobili nove Šampione, nekog novog Inijestu, neki novi gol u 116. minutu.

Za istim tragom krenuli su i Nemci, pobedili su jer je igra odavno njihova, a rezultat nešto sa čime se rađaju. I iako imaju zlato, i oni znaju da ono ne sija najsjajnije na slici sa peharom. Ono je svetlucavi dijamant koji ne remeti sklad tasova vage, osmesi Gnabrija i Arnolda zrače budućnošću. Dvadeset i kusur lica budućnosti im je i na Kupu Konfederacija, imaju zbog čega da se keze.

Naša radost bledi, stavljamo putokaze kraj seoskog puta dok se na auto-putu dešavaju saobraćajke.

Od Zlatnih Orlića do bezbojnih splavara put je kratak, ne pokazujmo im prečicu. Igrali su srcem za Srbiju, moramo biti zahvalni na svim osmesima koje su nam obezbedili. Ovi momci su zaslužili da se na njima gradi budućnost srpskog fudbala, no da bi se to desilo, ne treba više da podgrevamo supu, treba nam novo jelo sa novim začinima. Ovi momci imaju dovoljno jak ukus da nas napokon zasite.

I nek kažu da pričam gluposti - kakve crne promene sastava kada nam napokon dobro ide, i slične opaske - pokušavam da gledam šire. Iz blistavog sastava osvajača oba takmičenja u mlađim kategorijama, stvoren je jedan igrač – Sergej Milinković-Savić. Za njega nema mesta među najboljima. Skačemo sebi u stomak, trudimo se da preživimo dan, sutra ćemo razmišljati o sutra.

Nije ovo apel selektoru niti isterivanje pravde, Muslin je pravi čovek za posao, makar smo dobili šablon za uspeh. Ovo je samo želja za napretkom, nada da ipak imamo zbog čega u Rusiju.

Vreme je da prebacimo poentu na prave stvari, zanemarimo prvenstva koja zanemaruju mnogo veći od nas. Svaka nam čast na titulama, ali što ih pre zaboravimo bićemo uspešniji. Kada titule pretvorimo u igrače, znaćemo da smo na pravom putu - znaćemo da je jelo spremno za serviranje

Do tada ćemo izgleda da uživamo u mirisu, tvrdeći da nismo gladni jer smo jeli pre par dana. A creva krče...

PIŠE: Marko Jović

Još sporta:

Nole sve bliži Mareju na ATP listi! Istorijski plasman Miomira Kecmanovića!

Jokić i Bjelica otpadaju! Evo na koga Sale može da računa za Evrobasket!

FSS delegirao arbitre koji će deliti pravdu u Superligi naredne sezone!

Posao završen - Murinjo doveo napadača!